Jebiga. Jednom u životu odlučim navijat za Dinamo, i oni nikako da daju gol.
A poderah grlo.
"plaaaaavi, plaaaaviiiii, Dinamo je praviiiiii...."...

Džaba. Al nek je bar onaj iz Zvezde promašio penal.

Tamo negdje davnih osamdesetih nisam baš bio san snova pameti i samopouzdanja. Zaljubio sam se u motore, dijelom zato jer sam se zaista zaljubio u tehniku i ljepotu tih vozila, dijelom jer su tipovi koji su vozili motore za mene bili face.

Pokojni otac mi nije htio kupiti motor.
"Ja ti neću kupiti smrt".

Nije me to spriječilo da si ga nabavim sam. Ostavio sam školu i otišao raditi. I kupio si motor. Imao sam dva-tri pada, jedan je završio totalnim uništenjem motora i srećom sa samo nekoliko šavova na mom tijelu. Ni tada nisam odustao.
Odustao sam tek kad sam odlučio da neću više voziti krševe, radije neću voziti ništa dok si ne kupim ONAJ PRAVI.
U međuvremenu me je sve to prošlo.

Danas idem na sprovod osamnaestogodišnjaku čiji je otac i sam volio motore. I bilo je logično da će i sinu kupiti motor. Jer da to nije napravio, sin bi vjerojatno kradom vozio njegov motor. Sin nije imao sreće.

Zbog toga se sjetih svog oca danas. Možda je bio u pravu.
Znam samo da mi to tada nije bilo bitno. Kao ni osamnaestogodišnjaku iz ove tužne priče.
Jer, da mu ga otac nije kupio, vjerojatno bi ga isto tako zaradio sam.

Nije lako biti roditelj. Ne znam što bih učinio da mi danas-sutra sin poželi da mu kupim motor.

Kad netko spomene Fleetwood Mac, prvo što vam padne na pamet je vjerojatno pjesma "Little Lies".




Pjesma je svima poznata, ono što se manje zna je da skupina Fleetwood Mac u početku nije bila pop-band s dvije pjevačice. Iako i taj dio njihove povijesti volim čuti (jer dobar pop je često bolji od nekog lošeg rocka), post nije o njemu.

Priča počinje puno ranije, tamo negdje 1966. godine.
John Mayall, vođa tada vodećeg britanskog blues-banda The Bluesbreakers tražio je zamjenu za odlutalog gitaristu Eric Claptona. Na njegovo mjesto uskočio je devetnaestogodišnji gitarski talent Peter Green.

Nešto kasnije iste godine Mayall je Greenu za rođendan poklonio nekoliko sati studijskog snimanja s dečkima iz grupe što je rezultiralo odličnim instrumentalom u kojem su s Greenom svirali Mick Fleetwood i John McVie. Budući da se Green nije mogao sjetiti ničeg pametnijeg za naslov pjesme dao joj je ime Fleetwood Mac izvučeno iz prezimena svojih kolega. :))))))))))))

Kad je Mayall nogirao Mick Fleetwooda zbog prekomjernog uživanja u alkoholu i kad se opet niotkud pojavio Eric Clapton, Green je osjetio da je došao čas da i on digne sidro. Zajedno s Fleetwoodom oformio je novi sastav i nazvao ga po spomenutom instrumentalu, a iako željeni basist John McVie nije postao članom novog benda u samom početku ubrzo im se pridružio. Bila je to godina 1967.

1968. godine ustaljena je peteročlana postava Peter Green (gitara/glas), Danny Kirwan (gitara/glas), John McVie (bas), Jeremy Spencer (gitara/klavijature/glas) i Mick Fleetwood (bubnjevi).
Svi osim Spencera bili su prethodno članovi Mayallovog benda The Bluesbreakers.

Toliko o povijesti. Rekoh već da ne tupim previše po teoriji, ali ova priča o imenu i postanku mi se učinila zanimljivom.

Više ćete znati ako preslušate ovih nekoliko isječaka.
Počnimo instrumentalom kojeg ste sigurno svi čuli - Albatros.

Nakon toga možete puno dublje zaći u blues:

Black Magic Woman
Rollin' Man
Looking For Somebody
Oh Well (part one)
Oh Well (part two)

NAKNADNO SAM PRONAŠAO cijelu pjesmu "Green Manalishi". Malo mračnija stvar, ne baš jedna od mojih favorita. Poslušajte sample pa ako želite možete ju skinuti ovdje .Bitrate je 128 Kbps, veličina datoteke 4,2 Mb.

Inače, ovo mi je omiljeni sastav. Stoga je i post malo opširniji. Hvala na razumijevanju.

Napokon, stranica na blog.hr se otvorila, prebacujem s nje prve glazbene postove i ovdje.

Kako i obećah, prvi post o glazbi stiže na dan otvorenja SP-a u mrskom mi nogometu (post objavljen 09.lipnja). Za sve one kojima je glazba draža. Bez nekih velikih pretenzija, tek da malo poslušate (ako ste radoznali a to još niste slušali).

The Dubliners postoje od 1962 i za razliku od npr. Stonesa ne farbaju sijede kose tako da pogled na njihove novije fotke neće oduševiti tinejdžere, no kad čuju da su cajke u pitanju... Tko zna?

Pjevaju o viskiju, pijanstvima,ženama, Ircima, IRA-i... Vrlo često su humoristični u tekstovima, ako znate malo engleskog znat ćete si prevesti npr. naslov "Seven Drunken Nights" ili "Pub With No Beer"...

Komičan mi je tekst pjesme "Poor Paddy On The Railway". Pjesma govori o teškom životu jadnog Paddyja (a to bi bilo nešto kao kad mi za Hercegovca kažemo Ero) koji cijeli život radi na željeznici. A završava sa:


U prijevodu, kraj nam govori kako jadni stari Paddy razmišlja o odlasku u raj da bi tamo u miru Božjem radio na željeznici.

O članovima, povijesti banda i sličnim nepodopštinama neću ovdje pisati, nikad me to nije previše zanimalo. Koga zanima, nek malo prosurfa. Do neki dan kad sam "zaguglao" Dublinerse nisam znao ni kako izgledaju. Nije mi bilo niti važno. Glazba je važna.

Na netu sam našao jednu cijelu Mp3 pjesmu za download, fajl je težak oko 2,2 MB, bitrate je 128 kbps: Of To Dublin In The Green

Onima koji bi radije malo "bacili uho" na neki kratak isječak serviram ovdje nekoliko takvih, kvaliteta je očajna, isječci su kratki, teški svega 30 KB, bitrate 8 (?!) kbps. Ali barem možete nabrzaka malo poslušati ako ste možda na modemu kao i ja.
Nancy Whiskey
Seven Drunken Nights
Darby O'Leary
Peggy Gordon

Ili svu silu takvih istih na http://irmus.bke.hu/Songs/30_sec_intros/Dubliners,_The

Za više od toga kontaktirajte svog Mp3 gurua. Ako nemate takvog, žalim vas.
Nabavite si jednog.

Na trenutno nedostupnom blogu.hr započeo sam s serijom glazbenih postova kao pandan nogometnom ludilu čijim dijelom uporno odbijam biti.
Serija je započeta irskim folk-sastavom The Dubliners, nastavljena britanskim bendom Fleetwood Mac, točnije njegovom blues-fazom iliti prvim dijelom povijesti tog sastava.

Menu su ti postovi veliki gušt, pišem o glazbi koju volim, kroz to pisanje i istraživanje na netu i sam saznajem neke stvari o tim glazbenicima a vama serviram nešto za poslušati i informirati se. Obično su to isječci nađeni na stranicama koje se bave prodajom cd-a, a ponekad će to biti i cijela pjesma, s tim da se uopće ne želim zamarati razmišljanjem o autorskim pravima ili slično pa to dizati na svoj web-prostor već linkam već dostupne sadržaje s neta. Neka drugi razmišljaju o tome. ;)

Ovaj put malo Bill Withersa. Rođen u malom rudarskom gradiću Slabforku, zapadna Virginia, sa 17 godina pridružio se mornarici, s 28 (1967. godine) došao u Los Angeles da bi tamo pokušao živjeti od glazbe. Nakon tri godine bezuspješnih pokušaja, 1970. godine dobiva priliku i snima prvi album "Just As I Am". Pjesma "Ain't No Sunshine" s tog albuma mu 1971. donosi nagradu Grammy.

Da ne tupim puno dalje, njegove dvije najpoznatije pjesme poznate su i vama.

Već spomenutu "Ain't No Sunshine" možete skinuti u cijelosti zahvaljujući jednoj SiCG stranici (hvalaaa!), bitrate je 128 kbps a pjesma je teška 2 Mb.

Također možete poslušati i sample izvrsne pjesme "Lean On Me".

Toliko za danas. :)

Zadnje tri "ozbiljne" bivše pamtit ću po majicama. I zadnju manje ozbiljnu.

Žene imaju potrebu odijevati svoje muškarce po svom ukusu. Znam da mom ukusu ništa ne fali, a redovno se događalo da od cure dobijem majicu koja mi se ni malo ne sviđa i koja mi stoji kao vreća na metli. I redovno su to bile jeftine majice, pogodne za veze u začetku ("tko zna da li će to potrajati, al' ovu jeftinu mu mogu kupiti")... Nije TO neki problem, i ja si kupujem jeftine. Al' ja si kupim neke koje mi dobro stoje i u kojima se stoga dobro osjećam.

Jednom sam dobio lijepu majicu. Od nekog kog sam ipak malo više volio i tko je ostavio trag u meni.
To je bila majica kupljena za brata. A njemu prevelika. I pitala me je da li mi se sviđa i da li ju želim. Tu majicu sam htio. I sad ju rado nosim.

A one druge majice...Uvijek sam morao odglumiti da mi se majica sviđa. I nositi ju par puta u njenom društvu. I osjećat se k'o debil.

Mislim da ću slijedećoj reći da ne volim da mi se kupuju majice.

...životni san biti sredstvo koje će nekome pomoći da riješi probleme.

Čiste situacije su jedino na čemu se može nešto graditi. Vlastite čvrste odluke. Kad znaš što želiš a što ne i tako se i ponašaš.

Sve je to poprilično crno-bijelo.

Laku noć, blože.

Malo sam uz večeru pogledao TV. Pokušaj gledanja utakmice nije dugo trajao. Skroz sam hladan na to.
Počet ću gledati ako HR uđe u polufinale. :)))))

Na Novoj je bio neki film s Kieferom Sutherlandom. Nije mi izgledao baš kao nešto što bih trebao gledati.
Inače, ja se uključim u pol filma, ne moram uopće znati o čemu se radi i gledam ga do kraja. Da vam sad objasnim zašto je to tako, kakav je u tome gušt... Ne bih znao. Jednostavno - mogu tako.

Nakon toga, opet film. I opet Sutherland, ovaj put tajo Donald. I Jamiee Lee Curtis. Dvoje koji spadaju u moje omiljene.
I Baldwin. Onaj drugi. Nikako da zapamtim kako se zove.,
Dobra ekipa. Ali film mi baš i nije izgledao tako. Pokušao sam ga gledati, nije baš išlo.

Ovdje... Moj dragi blog.hr je opet kolabirao.
Imam tamo dobar glazbeni post namješten na iza ponoći. Da sam znao, spremio bih ga u wordu pa frknuo ovdje. Jer te pizdarije će izgleda potrajati i čini se da bi ovo mjesto moglo sasvim lijepo narasti na konto serverskih problema konkurencije.

A meni je pusta večer kad ne mogu malo prosurfat blogom. Zato sam ovdje. Iako ovdje baš i ne znam ljude.
Ali i to se prevlada, zar ne?

Stavih ispod posta link za moj forumčić prikačen i na blogu.hr. Mogla bi to biti lijepa spona između ljudi iz komentara dvaju blogova.

Donji post je prvi moj konkretan post na mojbloghaer.

U početku sam razmišljao kako bih postavio iste teme na oba, ali to nema smisla. Postovi će biti različiti, a oba bloga su vezana linkovima, koga zanima pročitat će sve.

Dakle, postovi ovdje neće biti puka kopija već objavljenih.